Glas za životinje
	Kazalo brošure o Zakladi Gabriele Za uvod Božanski dah struji i kroz prirodu i životinje Tradicija ne opravdava okrutnost Materijalizam ide prema kraju Životinje trebaju životni prostor Nastanak modernog "kultiviranog krajolika" Miroljubiva zemljoradnja Jedinstvo života Ljudi i životinje opet postaju prijatelji Zakoni vječnog Stvoritelja protive se hotimičnom lovu i progonu životinja Kraljevstvo mira postaje vidljivo Kako možete pomoći?
	Životinjske priče sa Milosrdne zemlje
	Najnovije vijesti sa Zemlje mira
	Radost za životinje
	Daljnja literatura i linkovi
	Download brošura i letaka
	Sakupljanje potpisa za zaštitu životinja i protiv lova
	Kontakt, narudžbe
	Kako možete pomoći?
	Akcija »Već i 1,- kuna pomaže!«
	Mi želimo imati kuma
	Pismo lovcima
	Impressum

Tko hoda kroz Spessart nailazi uvijek na ostatke krmiva, repe, kukuruza i soli. Ponekom će se prijatelju prirode razgaliti srce takvom skrbi za divlje životinje – dok se ne okrene i ne otkrije samo nekoliko metara udaljenu “čeku” (toranj za pucanje) u čijem dometu leži hrana. On ispred sebe ima “mamac” kojim divlja svinja biva namamljena na domet taneta u smrt. Hrana je postavljena kao posljednji obrok osuđenoga. Krvnik izvršava smrtnu presudu iz svog udobnog lovačkog sjedišta. Svoj čin on smatra “sportskim lovom” kojim se bavi u slobodno vrijeme.

To je tako tužno. U stvari je za životinju čak i sreća bude li ubijena na taj način jer će možda odmah preminuti. Često – procjenjuje se, u polovici slučajeva - one su “bolno pogođene”, kako se to kaže stručnim lovačkim rječnikom. Pogođena srna kojoj je rastrgana nutrina, ili divlja svinja kojoj je smrskana čeljust, vuče se teško ranjena u grmlje, gdje je čekaju mladunci koji moraju proživjeti bolno umiranje svoje majke, srne ili divlje krmače. Nakon nekoliko sati započinje strijelac smrti “potragu”, da bi srnu zaklao, divljoj krmači zadao »smrtni udarac» ili “pokupio” zeca, kaži: ubiti toljagom ili kundakom.

Svakoga se dana odigrava na tisuće ovakvih scena. U svojim lovačkim novinama sanjare počinitelji o takvim “lovačkim doživljajima”. Npr. u vodećem stručnom časopisu “Divljač i pas”, moglo se pročitati sljedeće: “Kasno jesenje sunce polako je posustajalo, tamni oblaci opet su se navukli. Konačno se učinilo da se stara (=srna) predomislila i izišla, praćena mladuncima, na otvoren prostor. Čekao sam još toliko dok oba laneta nisu stala na dohvat taneta. Prije nego je drugi komad (misli na lane – op.red.) shvatio da je onaj koji je stajao bliže pao pogođen, imao je i on kuglu u plećima."

Lovac zatim opisuje kako je majka srna zaprepašteno gledala svoja dva mrtva laneta i nagnula u bijeg. Ipak, "Strijelac smrti" je ostao miran jer je znao da će srna, kako je pisao, “slijedeći svoj materinski instinkt, prije ili kasnije doći potražiti svoju lanad.” A to je, nažalost, tako. Ona se vraća. Lovac puca, ali pogađa srnu previše straga.: “Posrćući trčala je upravo u pravcu svoje lanadi, da bi se neposredno pred njima srušila…”

Posebnim okrutnostima su izložene lisice. One slove kao konkurencija lovcima jer se u njihov plijen ubrajaju zečevi – u pravilu bolesne životinje - zbog čega ekolozi smatraju lisicu garantom zdrave zečje populacije. Za lovce ona ipak predstavlja zvijer koja čini štetu lovištima i koju oni ubijaju osobito nemilosrdno i s osobitim užitkom.

U njemačkim lovačkim novinama može se pročitati da lov na lisice ima «osobitu draž» «kojoj pasionirani lovci ne mogu odoljeti». Toj «pasiji» pripada također i lov sa stupicama koje ukliještenim životinjama pripremaju često beskrajnu samrtnu borbu. Krvareći i pateći zbog bolova, često satima leže u zatvorenoj stupici. Mladi u lisičjoj jazbini tada uzaludno čekaju svoju hraniteljicu koja se bori za svoj život. Ili si na kraju čak odgrize svoju vlastitu nogu da bi se oslobodila stupice i tako s amputiranom nogom vratila svojoj obitelji. «Lisice su uzorni roditelji i vjerni supružnici.» (Dag Frommhold)

Samo u šumama i poljima Njemačke ubijeno je ukupno 5 miliona životinja od oko 300.000 lovaca za koje je ubijanje uzbuđenje, zabava u slobodno vrijeme i društveni događaj. Oni pucaju iz svih cijevi: iz sačmarica na zečeve, zbog kojih ovi od bolova vrište kao mala djeca; rasprskavajućim streljivom na srne i divlje svinje, od kojih iz teško ranjenih životinja curi krv i sadržaj crijeva kao «lovni trag», da bi u bijegu ostavile iza sebe tragove za potjeru; oni pucaju na lisice koje su lovački psi istjerali iz jazbina; oni pucaju sa čeka na životinje koje namame strvinama i pucaju prilikom hajki na životinje koje bježe u panici. A u svojim lovačkim novinama uvjeravaju se međusobno kakva je radost za njih lov.

Zagonetka je kako ovaj «sport za slobodno vrijeme» u jednoj «civiliziranoj zemlji» čiji stanovnici sebe smatraju ljubiteljima životinja, nije odavno zabranjen. Tradicija koja je uspavala naše osjećaje etike, nije opravdanje za masakr životinja. Davno su prošla vremena u kojima je čovjek lovio životinje da bi sam preživio. Kada su nekadašnji ljudi morali ubiti životinju, molili su njenu dušu za oproštenje. Naši preci iz starinskog vremena, od kojih želimo svoju lovačku strast izvesti kao karakternu osobinu čovjeka, vjerojatno bi se s užasom odvratili kada bi doživjeli da mi pucamo na životinje kao na drvene figure za gađanje. Dio ubijene divljači završava kao strvina u šumi, ostatak kao leš u želucima nekih gurmana koji se ne žele odreći svojih zečjih i srnećih odrezaka. Naša pohlepa važnija nam je od nevolje koju, za njeno zadovoljavanje, priređujemo svojim sustvorenjima. Možda bismo se trebali prisjetiti Pitagore koji je već u 6.st. pr.Kr. opominjao: “Što čovjek učini životinji, bit će mu plaćeno istim novcem.”"

Osobito je bolno kada se suvremenici koji se nazivaju kršćanima, naoružavaju da bi sudjelovali u masovnom ubijanju životinja. Zapovjed “Ne trebaš ubijati!” ne ograničava se samo na ljude i miroljubivost koju je poučavao Isus iz Nazareta, već vrijedi za sva bića. Zbog toga su rani kršćani strogo odbijali ubijanje životinja. Oni su živjeli vegetarijanski. A prema Hipolitovom (Hipolit Rimski crkv.učitelj) Redu zajednice lov je bio nespojiv s kršćanskom vjerom. Tko je išao u lov, bio je isključen iz zajednice. Tek kada se rimsko poganstvo uvuklo u kršćanstvo i crkva postala državnom religijom, ubijanje je opet dopušteno – i ljudi i životinja na isti način. Otada životinje vrijede za crkvu kao bića bez duše koja čovjeku stoje na raspolaganju kao lovni i pokusni objekti.

Nitko se ne pita da li bi se Isusa iz Nazareta moglo zamisliti na lovačkom mjestu. Lovci koji Hubertusovom misom umiruju svoju savjest trebali bi jednom možda pažljivije pročitati legendu o “Sv.Hubertu: On je doduše neko vrijeme bio strastveni lovac, ali tada je čuo za Kristovu volju. Preko noći je s ubijanjem životinja bilo gotovo, kada je povjerovao da je u rogovlju jednog jelena vidio zračeći križ. Ovog čovjeka prozvati zaštitnikom lova, u njegovo ime blagoslivljati oružje lovaca i pri “Božjoj službi” izložiti ispred crkve ubijene srne i zečeve, šizofrenija je u poodmaklom stadiju.” Theoder Heuss, prvi savezni predsjednik Njemačke, nije uzalud označio lov kao “sporedni oblik ljudske bolesti duha”, kao “kukavički opis za naročito kukavičko ubijanje sustvorenja koja nemaju šanse”.

U javnosti lovci pokušavaju svoju krvavu zabavu predstaviti kao “ekološki potrebnu”. U međuvremenu su vodeći ekolozi razotkrili ovu životnu laž lova. Oni ukazuju prije svega na temeljni zakon prirode: “Nekontrolirani rast populacije sve do samouništenja, u prirodi se pronalazi vrlo rijetko i ograničen je najčešće na “niže” organizme kao bakterije. Na ovaj ili onaj način većina ostalih oblika života pokušava smanjiti prisilnu propast populacije iscrpljivanjem i prekoračenjem kapaciteta okoliša.

Prvenstveno susrećemo dvije različite strategije. Jedna je povezana sa snažnom pravovremeno djelujućom unutarnjom regulacijom populacijskog rasta, druga se služi gotovo uvijek pruženom mogućnošću, povremenog izbjegavanja. Jer u prirodi se gotovo uvijek jedna populacija razvija u zatvorenom prostoru s istovrsnim životnim osnovama. More kao najveći međuzavisni životni prostor širom svijeta pruža gotovo uvijek iste uvjete. Potraga za novim životnim prostorom, prije nego na mjestu postane pretijesno, često je korištena i posve uporabljiva opcija.” 16

Ekolozi su novijim studijama utvrdili da životinje raspolažu jednim unutarnjim mehanizmom regulacije rasta populacije. Tako je npr. utvrđeno kod slonova da o prirastu odlučuje, ne glad ili smrt, već fleksibilnost ženke na početku spolne zrelosti. Slično je kod lisica: “Ako lisice nisu lovljene i ima li dostatno hrane, one su sklone živjeti skupa u obiteljskom zajedništvu koje nastaje u jesen od jednog mužjaka, “njegove” lisice i u pravilu, ženskih godišnjakinja iz prethodnog legla. U ovim zajednicama samo najstarija lisica donosi djecu na svijet, dok se njene jednogodišnje kćeri zbog još nedovoljno poznatih socijalnih faktora, seksualno suzdržavaju.” 17

Prijeti li prenapučenost, spušta se broj porođaja. Slično je utvrđeno i kod jelena, losova, kozoroga i drugih velikih sisavaca. Također se i mnoge ptičje vrste već prema gustoći populacije, suzdržavaju prilikom polaganja jaja. Budu li mnoge jedinke vrste ustrijeljene, stupaju u akciju rezerve onih individua koje nisu polagale jaja i tada nanovo raste veći broj životinja nego što je egzistirao prije ubijanja ptica. Sve u svemu, nije potreban nikakav lovac koji mahnito puca da bi uspostavio ravnotežu prirode i životinja; dugoročno se ona uspostavlja sama od sebe.

Ovo vrijedi također i za ponašanje visoke divljači prema mladim šumskim gospodarstvima: prije svega je utvrđeno da bi bez lova mnogo manje srna i jelena tražilo utočište u šumi. U prijelaznom razdoblju sigurno će se morati osigurati pregrade od dostatnog broja mladica šumske branjevine. Dugoročno će i ovdje oscilirati omjeri. Ne samo zbog smanjenja gustoće divljači u šumi, već i zbog opadanja hektike divljači koja košta “mnogo dodatne energije", "koja se mora namaći kroz mladice" (Reichholf). I konačno: Tko želi posve izbjeći štete od brštenja, morao bi pod danim okolnostima u Srednjoj Europi praktično istrijebiti srne i jelene. Kompromis između šume i divljači je neizbježan. “Šuma je i onda šuma, kada u njoj rastu manja stabla koja postižu manju cijenu.” 18

Vladajuća regulacija životinjske populacije preko čovjeka nije samo nepotrebna, već i očigledno štetna, što se osobito jasno vidi na primjeru lisica: Zahvaća li čovjek puškom i stupicama u socijalni sklop lisičje populacije, urušavaju se stabilne strukture kroz stalne izmjene socijalnih prilika. Čvrsta povezanost okruga i čvrsta vezanost parova životinja slabi. Mužjaci si traže promjenjive partnerice, prosječan broj mladunaca po leglu raste. I konačno, lov na lisice sa svrhom borbe protiv bjesnoće, dovodi sam sebe do apsurda: Mlade životinje koje ne pripadaju okrugu miješaju se na oslobođenim teritorijima. Učestalost kontakata lisica raste i povećava se opasnost prenošenja. K tome su još “u socijalnom kaosu intenzivno lovljenog društva - poljskih lisica, borbe, pa čak i povrede, na dnevnom redu”, tako da virus bjesnoće tu ima najbolje šanse za brzo širenje” 19

U međuvremenu većina stanovništva ne prihvaća rat lovaca protiv životinja. Sve više ljudi je također žalosno da se lovci prikazuju gospodarima šuma, plaše prolaznike i kroz sve veće čeke čine da slobodna priroda izgleda komad po komad puta kao vrt jednog koncentracionog logora. Lov razara sve: život životinja, ljepotu krajolika i miroljubivi užitak slobodne prirode kroz čovjeka i životinju. Čitave vrste su već istrijebljene. Vukovi, smeđi medvjedi, risovi i divlje mačke, dabrovi i sove, losovi i mnoge druge životinjske vrste pojavljuju se još samo u ponekoj regiji, a i tamo su ugrožene. Kada lovci ne bi imali u politici i društvu tako utjecajan lobi, njihova krvava zabava odavno bi bila zabranjena.

Ipak, formira se rastući pokret otpora – jedna moćna organizacija kao što je "Deutsche Naturschutzring" ("Njemački prsten zaštite prirode") zahtjeva na primjer radikalno suženje kataloga životinja koje je dopušteno loviti: neke ptice, grabljivaca kao lisica, kuna, tvor kao i manje životinjske vrste kao zec, trebaju biti zaštićene tijekom cijele godine jer lovljenje ne samo da je prekomjerno, već je jednostavno štetno.

Gabriele-Zaklada pozdravlja takva nastojanja koja korak po korak vode ukinuću lova. Oni privremeno stvaraju životne prostore koji su dovoljno veliki, da smanje pritisak lova. Životinje trebaju opet zadobiti povjerenje u čovjeka da ne moraju više pred njim bježati. Zbog toga Zaklada stiče polja i šume u kojima životinje sve više žive u miru da bi mogle opet postići jedinstvo s ljudima.

Lovcima je to trn u oku. Za njih su šume u prvom redu strelišta. Gdje pošumljavanje i s time povezane ograde ugrožavaju prelaženje divljači s jednog lovišta na drugo, opiru se Zeleni kaputi (lovci) i njihov politički privjesak (nastao pretežno od Crnih kaputa). Tu ništa ne pomaže što pošumljavanje pripada državnim ciljevima i da ga zahtijevaju nadležne vlasti. Od straha da više neće dobiti dovoljno životinja pred pušku, odjednom se počelo izrabljivati pravo na uživanje slobodne prirode polja, za koja se prije nitko nije zanimao. Uzduž njihova ruba u međuvremenu je instalirana neka vrsta trake smrti za životinje. Tako se događa npr. u graničnom području jedne šume u zajednici Hettstadta. Tko tamo sadi mladice ne treba izrađivati prolaze za postojeće putnike, dok se u stvarnosti radi o tome da se životinje iz pošumljenih područja sele u šumu zajednice preko trake smrti nad kojom se stražari sa čeke i na kojoj bivaju na mjestu ustrijeljene.

Sličnih slučajeva sigurno ima i na drugim mjestima. Tko sazna o tome, može obavijestiti “Gabriele” zakladu da bi se na to upozorila javnost. Jer u bavarskom ustavu se kaže: “Životinje su kao živa bića i subližnji poštovane i zaštićene. U prvenstvene zadaće države, zajednica i društva javnog prava, spada štititi šumu zbog njenog osobitog značaja za održanje prirode i koliko je moguće otkloniti ili izmiriti štete, domaće životinje i biljne vrste i njihov neophodan životni prostor … čuvati i održavati.” (čl.141 t. 1)

Ovaj uzvišeni cilj nije uzidan samo u bavarski ustav, već je daleko više raširen, kao što je prorok Hoše već prije tri tisuće godina navijestio kada je čovječanstvu prenio osobitu želju Boga Stvoritelja: “U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva” (Hoš. 2,20)