Glas za životinje
	Kazalo brošure o Zakladi Gabriele Za uvod Božanski dah struji i kroz prirodu i životinje Tradicija ne opravdava okrutnost Materijalizam ide prema kraju Životinje trebaju životni prostor Nastanak modernog "kultiviranog krajolika" Miroljubiva zemljoradnja Jedinstvo života Ljudi i životinje opet postaju prijatelji Zakoni vječnog Stvoritelja protive se hotimičnom lovu i progonu životinja Kraljevstvo mira postaje vidljivo Kako možete pomoći?
	Životinjske priče sa Milosrdne zemlje
	Najnovije vijesti sa Zemlje mira
	Radost za životinje
	Daljnja literatura i linkovi
	Download brošura i letaka
	Sakupljanje potpisa za zaštitu životinja i protiv lova
	Kontakt, narudžbe
	Kako možete pomoći?
	Akcija »Već i 1,- kuna pomaže!«
	Mi želimo imati kuma
	Pismo lovcima
	Impressum

Zamislimo jedno selo, koje je u ratu od neprijateljskih trupa upravo bilo pregaženo: razorene kuće; izbjeglice progonjene od tenkova; mrtvi i teško ozlijeđeni leže uokolo; zalihe hrane su opljačkane; cijeli jedan svijet se srušio. Jamačno imamo suosjećanje za te ljude.

No, kakvo je naše suosjećanje u jednom drugom slučaju koji jedan vodeći ekolog opisuje kako slijedi: "Za poljske zečeve svakog se ljeta ruši njihov mali svijet kada nadođu čudovišne vršilice, i u nekoliko sati ili nekoliko dana požanju polja koja su zečevi imali za svoja staništa. Oni su na jedanput bez doma, lutaju naokolo i pokušavaju u okolici pronaći njima odgovarajući životni prostor. Tamo se također događa isto." 4 U tim situacijama šuma pruža životinjama važnu mogućnost za povlačenje. Također pred lovačkim hajkama one traže utočište u gustom šumskom grmlju. Izvan svog doma poljski zečevi su stepske i savanske životinje koje borave u širokim prostorima u kojima uživaju u svojoj brzini, u trku čine metarske skokove i brzinom munje zaobilaze zapreke, da izmaknu svojim progoniteljima. Svoje mlade donose na svijet na otvorenom polju. Tu moraju također i novorođeni odmah biti oprezni – oni mogu odmah po rođenju vidjeti i trčati.

Zečja obitelj prehranjuje se travama i biljem izmjenjujući prehrambenu ponudu s livada i iz šuma, u čijoj su zaštiti manje ugroženi nego na otvorenom polju. Tamo se uvijek iznova ponavlja osobna drama. "Na mnogim mjestima zečje populacije nestaju već sredinom ljeta, još prije no započne lov, jer ne podnose nagli gubitak životnog prostora. Oni razvijaju tipične pokazatelje stresa, u povećanom broju dolaze na mjesta gdje se nalaze patogeni elementi i bivaju... u kratko vrijeme izbrisani od epidemija. Koliko bi u početku polja bila prikladna sa sjemenjem koje raste puno okusa i hranjivih tvari, a žita istovremeno nude i zaštitu, toliko bi neprikladna postala sa žetvom koja velika poljoprivredna područja mijenja u nešto slično posljedicama prirodne katastrofe stepskog požara."5

Slično je sa srnama. Također i one žive najradije od svježih izdanaka trave i bilja ili od pupova grmlja i mladih stabala, na otvorenom polju. Lanad na svijet dolazi na livadi i nalaze se u sličnim opasnostima kao i zečevi. Iznad svega lov je taj koji ih tjera u šumu i čini ih plahima, tako da one šumu napuštaju samo u kasnim večernjim satima. To čovjek ne treba zaboraviti onda kada se žali na štetu koju lutajuće životinje nanesu mladicama stabala. Osim toga, stručnjaci ističu da česta migracija životinje košta dosta dodatne energije, što onda traži i dodatnu hranu.

Ipak šuma nije samo mjesto kamo se bježi, već je za oko dvije trećine svih životinjskih vrsta, njima prirođen životni prostor. Kao najveća slobodna divlja životinja Njemačke crveni jelen tumara šumama, prije svega u Alpama, u Švicarskoj, u Harzu i Spessartu. Ovim veličanstvenim životinjama potrebni su široki prostori: između ljetnog staništa u kojem majka donosi na svijet svoje lane, i zimskog staništa u koje životinjska majka vodi svoje mlado, može ležati preko 40 km.6

Jeleni žive od trave, kore i mladica omorike. Napuštaju li šumu, tada to čine da bi pasli na visoko vrijednim livadama i poljima. U visokim planinama penju se iznad granice šuma da bi uživali u travi i patuljastom grmlju. Životinje koje život uživaju u takvom prostranstvu, osobito pate zbog skučenih životnih prilika našeg vremena što je jedan poznavatelj i ljubitelj ovih životinja ustvrdio još prije više godina: „Crveni jelen je jedna tragična životinja. Njegova priroda prisiljava ga na velika putovanja u potrazi za hranom. Ali šume su rascjepkane, riječni otočići s bujnim raslinjem čije mu je meko drvo prije pomagalo proživjeti sterilnu zimu, su naseljeni, bjelogorične šume na močvarnim obalama su iskrčene. Posvuda nailazi na ograde, ceste, skijaške staze. Gladan, on guli koru s drveća....“ 7

Divljoj svinji, također nazivanoj crna divljač, ne ide mnogo bolje nego crvenom jelenu. I divlje svinje su bile upućene na veće šume, prije svega na mješovite šume hrasta i bukve, čije sjemenke pružaju crnoj divljači najbolji tov. Zbog toga one prelaze između šume i rudine ovamo i onamo, da bi prema prilikama koristile ponudu hrane. Njihova osobita naklonost pripada zrelim žitnim poljima i krumpirištima, zbog čega im poneki zemljoradnici nisu osobito naklonjeni – iako, pogođeni „pred-žetvom“ divljih svinja, dobivaju odštetu. U domaću hranu u šumi ubraja se bukov i hrastov žir i pečurke, gliste i korijenje i također životinjske lešine. Ovo posljednje čini divlje svinje, pored lisica, zdravstvenom policijom šume. Također kao šumarski pomoćnici one su stalno na djelu, tako što svojim snažnim „nosovima“ temeljito iskopavaju i prekopavaju šumsko tlo. One iskopavaju humus koji je bio prekriven debelim slojem lišća, pod kojim bi se klice hrasta i bukov žir bez svježeg zraka zagušile. Na taj način snažni veprovi i krmače sprečavaju zapletenost površine šumskog tla i podupiru obnovu staništa stabala.

I ove se životinje zbog lova plaše ljudi. Tamo gdje znaju da im ne prijeti nikakva opasnost, opet postaju povjerljive. Na jednom dobru “Gabriele” zaklade opet su uspostavile komunikaciju s ljudima. One redovito dolaze u posjet, na početku samo noću, a sada također i preko dana kada se radi.

Svojim uskim i dugačkim licima i iskrenim očima, pratile su ovoga ljeta kako se obavlja žetva.

Kada bi za to dobila priliku, slično bi se pokazala - povjerljiva i vjerojatno vrlo zaigrana - također i najplašljivija od svih šumskih stanovnika: lisica. Niti njena ljepota, niti njena poslovična lukavost, niti njena brzina, ne štite je od toga da svake godine oko 300.000 pripadnika njene vrste bude upucano, zadavljeno užetom u klopkama, a u svojim prebivalištima otrovani plinom. Primitivni smrtonosni izgredi lovaca prema lisici dostižu svoj vrhunac stoga što je kao zvijer i suparnika onoliko mrze, koliko je kao objekt svojih ubilačkih strasti vole. Nikakvo čudo da se gotovo više i ne može susresti lisicu. Kada ona nanjuši ljudski miris, ona nanjuši smrt. Tko onda ne bi postao oprezan; i tko onda ne bi došao na zamisao da se katkada počasti u štali opasne zvijeri čovjeka? Da se „teta lija“ kako je naziva Goethe u svom velikom životinjskom epu, može ponašati i sasvim drugačije, dokazuje se u Londonu i Bristolu gdje lisice poput kućnih mačaka po bijelome danu lunjaju naokolo, dopuštajući da ih hrane u vrtovima i stražnjim dvorištima i spavajući na terasama na suncu. 8

Ovakvi načini ponašanja dokazuju laži uobičajenih udžbenika o istraživanjima ponašanja. To vrijedi prije svega za tobože tako veliku opasnost od bjesnoće, zbog koje lovstvo traži pravo na slijepo i bjesomučno proganjanje lisica. U međuvremenu postoji čak cjepivo koje lisice imunizira protiv bjesnoće, a rizik da jedan čovjek oboli od bjesnoće tako je malen da ga više nije moguće niti izmjeriti. Poneki primjeri dokazuju da je nemilosrdni lov na ove životinje u stvari jedan od popratnih razloga bjesnoće. U nacionalnom parku Berchtesgaden, oslobođenom lova na lisice, nema bjesnoće. A u jednom okružju bavarske šume ona je 50-tih godina iznenada nestala kada je na neko vrijeme bio prekinut lov na lisice.

Uostalom lisica se mnogo manje prehranjuje u kokošinjcima, nego što to daje naslutiti čuvena dječja pjesma. U svojem neposrednom okruženju ona lovi zečeve i miševe; ali i kišne gliste ili leševi su joj dobri. Ona voli voće svih vrsta, ali samo ako je dovoljno slatko – ne dovodi je uzalud basna u vezu s time. Zrele šumske kruške daju joj sredinom i u kasno ljeto energiju za njena kilometrima duga putovanja koja tada započinju. Njena pokretljivost i njena sposobnost prilagodbe u svakoj životnoj situaciji, omogućavali su joj da do sada preživi sve protiv nje usmjerene istrebljivačke pohode.

Lisice vode uredan obiteljski život i cijene komunikaciju sa sebi sličnima i, kako se priča, čak i sa ljudima, ako su ovi miroljubivi.9 Vrijeme je da se okonča borba protiv ove životinje. Stručnjaci uvjeravaju, da će se tada brojno stanje životinja u šumama isto tako sigurno uravnotežiti kao što se dogodilo u gradovima, gdje su lisice donekle sigurne od lovačkih hajki. 10

U srednjoeuropskim šumama živjeli su nekada i vukovi i medvjedi, risovi i divlje mačke, uro goveda (zool. Bos primigenius) i bizoni. I to tako dobro da su svi nestali. Posljednja uro goveda umrla su već za vrijeme 30-godišnjeg rata u Poljskoj pod kuglama francuskih vojnika. A o istrebljenju medvjeda ponosno izvješćuje jedna litografija u njemačkom muzeju lovstva: „Posljednji medvjed u Bavarskoj, leži u listopadu 1835.g., mrtav na kolima, a iza njega ubojica medvjeda na ramenima svoje lovačke kompanije koji su ga u trijumfu proveli kući.“

Posljednje autohtone vukove ubili su krajem prošlog stoljeća ovlašteni lovci na vukove. Risovi i divlje mačke isto su tako istrijebljeni – i sada ih opet s mukom naseljavaju. Sjeverni jeleni se nalaze još samo u šumama Sjeverne Europe; a bizona se osamljenog može sresti još samo u prašumi u Poljskoj na granici s Bjelorusijom.

Ima još puno toga za reći o bezbrojnim drugim životinjskim vrstama kojima je šuma domovina – kune i vjeverice, kunići i puhovi, šumski miševi i mnogi drugi.

A što bi bila šuma bez cvrkuta i cvrčanja ptica, zeba i sjenica, glasova šojki i žuna, bez zova kukavice, ćuka i sove i pjesme slavuja? Ne treba zaboraviti na tlo i u njemu živuće kukce i gliste i najmanja živa bića koja pripremaju humus.

Međutim, šume nisu domovina i pribježište samo za životinje svih veličina, nego i za rijetke biljne vrste koje više ne uspijevaju na livadama jer im moderna poljoprivreda oduzima životni prostor. Poljsko cvijeće danas raste prije uz rubove šumskih putova i krčevina, a ne više nasred ledina. Kadulju i mak, zvončiće i margarete možemo doduše opet naći češće nego prije zbog nasada uz rubove oranica; najčešće ipak uspijevaju u okruženju šume, gdje tlo još nije tako pretjerano gnojeno i iscrpljeno kao na poljoprivrednim površinama.

Naše kratko tumaranje pokazalo je: šuma ugošćuje život svih prirodnih carstava u brojnim oblicima i pruža temelje opstanka okolnim životnim prostorima, polju i livadi, koji su s njom usko povezani.

---