Tiergeschichten - Gabriele-Stiftung - Das Saamlinische Werk der Nächstenliebe an Natur und Tieren.

U jednoj akciji spašavanja bilo je moguće iz jedne beznadne situacije otkupiti 20 ovaca i dovesti ih na Zemlju mira Zaklade Gabriele.

Moje je ime Chaamse. Prije kratkog vremena ugledao sam svjetlo svijeta na Zemlji mira Zaklade Gabriele.

Njega zuba? Uopće ne boli!

Sljedeći molim? Taj sam ja!	Rubovi zuba bit će izbrušeni.

Moje ime je Zeele. Na miroljubivu zemlju došla sam otprilike prije dvije godine zajedno s mojim prijateljima Lahnkeom i Veenaom. Mi već duže vrijeme ne bismo bile na životu da nas jednoga dana nisu odveli ljudi koji vole životinje i doveli nas na prelijepu zemlju gdje su već živjele druge ovce. Odmah smo primijetile da je ovdje nešto drugačije od onoga na što smo bile naučile. Ovdje ljudi neprestano ne promatraju naša tijela, naše meso te jesmo li dovoljno brzo dobile na težini. Oni nam daju hranu kako bismo bile site, a ne kako bismo postale masne i okrugle. A i samo jelo je - kao pjesma! Mi ne dobivamo otpatke, već uistinu dobru hranu. Ponekad naši čuvari umiješaju posebno dobre trave i mineralne tvari kako bismo bile zdrave. Ponekad dobijemo i poslastice, nekoliko komadića jabuka ili nešto drugo. Ovdje nas ljudi poznaju, oni poznaju i naše sklonosti.Osjećaju ako nekome od nas nije dobro…

Na početku nismo mogle vjerovati, ali ovdje ljudi brinu čak i o našim zubima! Prije smo često imale bolove pri žvakanju jer su naši zubi dobili oštre rubove i kod žvakanja svakim pokretom ugrizle bismo vlastiti obraz. Možete si predstaviti kako vam pri tom brzo prođe apetit. Kada je neka životinja još jedva jela zbog bolova reklo bi se: “Ova više ne jede, bolesna je, k mesaru s njom”… Kada razmišljam o svom prijašnjem životu ponekad mi se čini kao noćna mora. Za većinu moje vrste to je još uvijek realnost…

Sada kada smijemo živjeti na miroljubivoj zemlji sve je posve drugačije. Otprilike dva puta u godini dolazi zubarica. Mi je poznajemo i svi je volimo. Ona je vrlo ljubazna i uvijek nam objasni što upravo čini. Najprije provjeri kakvi su nam zubi, postoje li oštri rubovi, raste li neki zub krivo, ima li kamenca ili međuprostora u kojima su se nakupili ostaci trave? Tada ona brusi i struže po našim zubima dok nije sve u redu. Nekima od nas već je izvadila zub. Tada je to već nešto veće, ali zbog toga što je zubarica tako ljubazna pretrpimo i taj postupak… Nakon svake obrade zubi za nagradu dobijemo poslasticu. Tada zubarica kaže: ”Do sljedećeg puta”. Točno si zapiše što je učinila kod svakog od nas. Mi ovce jako smo zahvalne za liječenje zubi, naročito onda kada s pravim užitkom možemo zagristi u svježu travu, a da nas pri tom kod žvakanja ništa ne boli.

Ostale priče i doživljaje na miroljubivoj zemlji naći ćete u našem aktualnom izdanju časopisa “Hoffnung der Erde” (“Nada Zemlje”), možete ga ovdje naručiti ili ovdje skinuti kao PDF

Želite li pridonijeti tome kako bi i druge životinje mogle biti spašene pred mesarom? Pomozite preko »Kumstva za životinje«! Svaki dar od srca dobro je došao.

60 puštenih janjaca buče po livadi. Oni i njihove majke već bi bili pojedeni da ih nisu otkupili prijatelji životinja iz Zaklade Gabriele. “Mliječno janje” specijalitet je na određene crkvene blagdane. Ako pogledamo to janješce kako sisa majčino mlijeko i kako sa svojim prijateljima igra vesele igre, možemo li si predočiti da će ova mala inteligentna bića u dječjoj dobi najnormalnije biti ubijena i pojedena?

U jednoj velikoj spasilačkoj akciji Zaklade Gabriele sačuvala je ove životinje od sigurne smrti mesarskim nožem i dala im dom. Prijatelji životinja iz cijelog svijeta pomogli su sakupiti sredstva da ih se otkupi. Kratko nakon njihovog dolaska na miroljubivu zemlju na svijet je došlo još malih ovčica. One bi bile ubijene u utrobi majke da se stado nije moglo spasiti.

Spašene ovce trebaju smještaj, pašnjake, hranu i skrb. Želite li pomoći? Svaki dar od srca dobro je došao!

Jednog sunčanog dana u ožujku ovce su izašle iz staje i otišle na veliki pašnjak i udaljile se skačući od radosti. Tamo u blizini, prije nekoliko dana, bilo je zasađeno drvo. Mali ovan Chrasch neprestano je pogledavao prema nama dvonošcima i glasno zvao: “Meeee!”, neprestano “Meee” – i uopće nije prestajao zvati. Osjetio sam da mi svojim “meee” nešto želi reći. Chrasch me samo gledao i meketao. Ima li to veze s novo posađenim drvetom? Pitao sam Chrascha želi li ići do drveta – i zaista, tako je i bilo. Išli smo prema novo zasađenom drvetu i Chrasch je odmah prestao s meketanjem. Tri druga janjeta Chrusche, Salwa i Salema također su nas slijedili. Okupili su se oko mene, a ja sam im objasnio da je to jedno drvo, da će postati vrlo veliko i jednom, kasnije, im darovati hladovinu. Oni su me gledali i pažljivo saslušali. Tada su svojim nosovima pronjuškali oko drveta. Svi su bili zadovoljni i – trk, trk, opet su se vratili nazad stadu, svojim majkama, Taschi i Chruschi.

Želite li i vi pridonijeti, da bi se još mnogim životinjama moglo pomoći? Već i 1,- kuna pomaže!

Kod obitelji pragoveda Maese ponovo je najavljeno čišćenje. Stara slama bit će odvezena, sklonište čisto izmeteno, a pod će biti poprskan vodom. Jedan čuvar životinja donio je veliku balu slame i moglo se početi s prostiranjem slame. Nije dugo trajalo a pred skloništem se iznenada pojavio Cherbelan, najmlađi član obitelji Maese. Kada je ugledao veliku balu slame pomislio je:” Prostirati slamu – to mogu i ja!” Pun želje za radom krenuo je mladi bik ravno na veliku balu slame. Kako još nije imao rogove snažno je udario glavom u balu slame, protresao je nekoliko puta, malo na lijevo, pa na desno, tako da je slama slobodno kovitlala zrakom i onda pala na pod. S ogromnim veseljem i ustrajnošću vrijednom divljenja Cherbelan je ovo ponavljao tako dugo dok gotovo cijela bala nije bila rasuta.Ostatak je prepustio čuvaru životinja. Još neko vrijeme gledao je kako izgleda prostiranje slame kod dvonošca te otišao van popiti veliki gutljaj svježe vode – jer tko radi, konačno je i žedan. Poslije toga, polako vukući se preko pašnjaka, mali bik je zadovoljno legao pored svoje majke Rike – i očito zadovoljan svojim dnevnim radom dopustio da ga brižno liže…

» Većina iz moje vrste dospije na čovjekov stalak sa salamom. Čula sam o mukama u klaonici i bilo mi je jasno; tu sudbinu ne želim propatiti. Dakle, “uzela sam život u svoje ruke” – i skočila! Van u slobodu s prikolice, koja je mene i moje prijatelje trebala dovesti u klaonicu. U mom slučaju to se dogodilo u ulici Kemptener Bleicherstrasse. Dnevne novine odmah su objavile o tom hrabrom skoku koji je zahtijevao artističko znanje; ljubitelji životinja skrenuli su pozornost na mene i proslijedili me Zakladi Gabriele na Miroljubivu zemlju. Moja majka Lene i ja bile smo otkupljene. Kasnije je još i moj mlađi brat Nuka bio spašen.

I na kraju: Moj skok nije spasio samo naš život, nas troje, već i mojim kćerima Isni i Iri koje su na svijet došle poslije nekoliko dana. Već tada sam ih nosila u svojoj utrobi. Da nisam iskočila bile bi sa mnom ubijene i raskomadane.

»Kakvu smo imali sreću! Kada se ujutro probudimo u toploj slami, u velikoj prostranoj staji, jedva možemo shvatiti da smo ovdje – i da više ne moramo stajati vani u snijegu i čekati mesara. Mi, a to su Vaspi, Schawan, Cheena, Ramsus, Kispi i još neke druge kamerunske ovce koje su bile spašene sada su ovdje na milosrdnoj zemlji Zaklade Gabriele. Kako smo bile sretne kada smo odande odvedene, tamo smo morale trpjeti glad i žeđ i gdje smo izgubile svaku nadu u život! Naročito Roos, koja je upravo na svijet bila donijela dva mladunca, Liona i Leona. Oboje su bili tako slabi i promrzli do kostiju, da ne bi ni noć preživjeli. Jedan od čuvara životinja utopljivao je naša dva novorođenčeta ispod svog kaputa tijekom cijelog putovanja i spasio im život. Lion i Leon u međuvremenu su dva živahna mladića koji prave najveće skokove i poduzimaju vratolomne pohode penjanja na najviše plastove slame…

Poslije toga ovdje smo još nešto čuli; trebali bismo dobiti vlastitu staju i lijepi pašnjak – odmah u blizini obitelji Maese koja također stanuje na zemlji milosrđa. Maese su pragoveda i nešto su veći od nas, ali mi ćemo sigurno postati dobri susjedi. A dvonošci? Oni su se također već dobro uklopili u naše okruženje i svakog dana nauče još ponešto. Mi smo sretni da smo ovdje našli prijatelje dvonošce i četveronošce. Želimo se zahvaliti svima koji nam omogućavaju živjeti ovdje na miroljubivoj zemlji...«

Što to bleji? Bilo je to prošle vrlo jake zime kada je jedna prijateljica životinja šećući zapazila malo stado ovaca. Životinje su stajale u dubokom snijegu bez slame i bez ikakvog skloništa, bez ikakve zaštite izložene ledenoj hladnoći. Tu je bilo nekoliko sasvim malenih ovčica, čak i dva novorođenčeta s tankom crnom dlakom. Majke ovce lizale su svoju mladunčad i pokušale ih pokrenuti da se ustanu iz snijega. Međutim, jedna majka ovca i sama je bila toliko slaba da je neprestano klecala prednjim nogama i naglavce posrtala u snijeg. Druge ovce djelomično su imale upaljeno vime i gnojne rane. Bio je to jadan prizor. Prijateljica životinja odmah je obavijestila mjerodavnu veterinarsku službu. Kako je vlasnik dokazano grubo povrijedio dužnost o skrbi, odmah mu je oduzet pristup napuštenim životinjama. Međutim, kuda s tim malim stadom?

Jedno u blizini milosrdno dobro za životinje koje su zapale u nevolju, moglo je primiti ovu obitelj ovaca na nekoliko mjeseci. Dobili su sklonište sa slamom i u njemu svjetiljke za grijanje, liječničku skrb i dobro jelo. Jedna novorođena ovčica nahranjena je bočicom jer je majčino vime bilo jako upaljeno.

Sada se mala četa divno oporavlja i nakon nekoliko tjedana prestrašene životinje ponovo i polako učvrstile su povjerenje prema čovjeku. Osjetile su da im ovi dvonošci žele najbolje i da im nikada više neće prijetiti mesarski nož.

U međuvremenu je malo stado ovaca preseljeno na milosrdnu zemlju Zaklade Gabriele. Neke su životinje kod dolaska na njihov novi pašnjak, veselo skakale, druge su uživajući odmah počele grickati fine trave. Neke su opet ostale posve mirno stajati i okrenule su pogled u daljinu preko miroljubive zemlje kao da su osjećale na kojem su posebnom tlu pronašle dom. Novosagrađeno sklonište koje nosi ime “Kuća Betlehem – Njegove ovce” odmah je nastanila obitelj ovaca i s velikim zanimanjem pratila posljednje radove na njemu.

Navečer, dolaskom sutona, životinje su se ugodno smjestile u skloništu čekajući novi pomladak. Čim bude dovoljno financijskih sredstava da se pašnjak proširi, i druge ovce trebale bi biti spašene od mesara.

U početku je bila samo jedna, najmanja. Ona je vrlo radoznala i ispod omeđene trake pašnjaka šmugnula je van. Ne zbog toga da ode daleko već je izvan pašnjaka očito bila finija trava. U svakom je slučaju mlada dama voljela jesti s druge strane ograde. Jednom su i druge Salers krave, koje su zbog svog plemenitog bića nazvane “princeze”, isto tako došle do ukusne trave. One nisu kod svog malog kulinarskog izleta ostale samo na tome već su noću otišle i dalje kako bi ispitale cijelu miroljubivu zemlju. Možda su i najavile uzvratni posjet jelenima i zečevima koji bi uvijek došli na pašnjak u posjetu. U svakom slučaju petočlana družina odlutala je u šumu i u obližnju dolinu gdje svoj dom imaju mnoge divlje životinje. Konačno: kao kruna završetku, one su na rubu miroljubive zemlje u pšeničnim i pirinim poljima uživale u jelu, u mladim zelenim biljkama žitarica. Zasićene odabranim jelom i jako zadovoljne - u dva sata noću pronađene su od dvonožaca i voljno i neusiljeno s njima su prošetale do kuće.

Naravno, nakon ovog izleta s dobrom hranom, jutarnji doručak nije bio kao inače željno iščekivan. Ovih pet mladih goveda inače stiže trčeći u galopu čim se bliže prvi slatkiši, ovoga jutra prije bi se reklo hodale su mirno i nezgrapno...

Kako dvonošci nisu mogli svake noći ići u potragu za svojih pet princeza ograda na livadi bila je dograđena. Cilj je ipak, da miroljubiva zemlja i dalje raste te pomoću mnogih prijatelja i pokrovitelja stekne još mnoge livade i šume, kao i da uskoro ne trebaju nikakve ograde. Svaka životinja tamo bi jednom trebala slobodno ići kuda god želi, bez postojeće opasnosti da nakon nekoliko metara dođe u ruke čovjeku koji ne misli dobro, pred njegov nož ili pušku.

Kako bi ova vizija postala stvarnost, mi u ime životinja molimo za pomoć: Već i 1,- kuna pomaže!

Jedna Hinterwalder krava sa smeđe bijelim mrljama koja već nekoliko tjedana živi na miroljubivoj zemlji zove se Eva. Kada je došla bila je sasvim mršava i boležljiva. Oči su joj uvijek suzile i kod jela se nikako nije uklopila s drugima.

Kako bi dovoljno jela i ponovno postala snažna i zdrava, jelo smo joj počeli nositi izvan skloništa odvojeno od njenih prijateljica. Kod toga smo doživjeli nešto zapanjujuće što nas dvonošce često posrami. Krave su zapravo sve drugo samo ne “glupe” kako se o njima uvijek ponovo loše govori. One su jako, jako pametne.

Jedan primjer: Najavljen je doručak. Sve krave već su se okupile u skloništu u radosnom iščekivanju jabuka ili poslastica. Čuvarica životinja im je rekla kako prvo ide van na livadu odnijeti Evi njeno jelo. Jedva izgovoreno i – odjednom - sve krave stajale su vani i po svaku cijenu nisu željele ostati bez poslastica. Čuvarica životinja ponovo im se obratila i objasnila kako će one svoje jelo dobiti u skloništu, kako mogu biti mirne jer uistinu ima dovoljno za sve. Tko tako nešto još nije doživio, tome se ovo može činiti kao bajka. Sve krave, osim Eve, ponovo su ušetale u sklonište i strpljivo čekale dok nisu dobile svoj obrok.

Danas tek poneki čovjek zna kako su upravo krave osjetljive i inteligentne, jer životinje kao “faktor proizvodnje” uopće ne mogu razvijati svoju pravu prirodu, svoje vlastito pra–biće. Kako bismo se mi razvijali kada bismo morali provesti život bez sunčevog svjetla, u uskom toru i u očekivanju prijevremene bolne smrti?

Na milosrdnoj zemlji Zaklade Gabriele životinje trebaju ponovo dobiti svoje dostojanstvo Božjih stvorenja i tu smiju živjeti kako odgovara njihovoj vrsti. Želite li pomoći? Već i 1,- kuna pomaže!

Uostalom: Evi je već mnogo bolje. Njena dlaka postala je lijepa i meka, oči joj više ne suze i vraća joj se snaga. Tko pogleda Evu u njene tople i vjerne oči taj osjeća zahvalnost, a tom lijepom i pametnom biću treba omogućiti miroljubiv život i život bez straha.